Preduzetnici na sopstvenoj zemlji, umjesto pomoćne radne snage za luksuzne enklave.
Zaliv Buljarica suočava se s nepovratnom budućnošću. Kada kontroverzni investitori, poput Mohameda Alabara iz Dubaija, netaknuti jadranski zaliv potcjenjivački nazivaju „neiskorišćenim potencijalom“, to je mnogo više od puke pogrešne procjene. Ono što iz daljine izgleda kao prazna, bezvrijedna površina, u stvarnosti je najvrijedniji socio-ekološki kapital koji Crna Gora posjeduje. Aktuelna dešavanja, poput onih u albanskom Draču, pozivaju na oprez. Ona pokazuju rizik od nepopravljive štete koju nanose profitom vođeni graditelji, čije posledične troškove na kraju moraju snositi poreski obveznici.
Ipak, postoji alternativa koja može poslužiti kao revolucionarni pilot-projekat za čitavu regiju. Kao dokazani vrhunski stručnjak za održivi regionalni razvoj i biodiverzitet, dr Helmut Rešajzen (Dr. Helmut Röscheisen) unosi međunarodno iskustvo u ovu debatu. Ovaj doktor socijalnih nauka i bivši generalni sekretar Njemačkog prstena za zaštitu prirode (DNR) objašnjava u razgovoru sa Tamarom Gajić (Inicijativa „Naša Buljarica“) u kojoj mjeri je zaštita prirode daleko rentabilnija ekonomska strategija za opšte dobro. On izlaže kako bi pravi napredak trebalo da izgleda ako se ne kreira za strane investitore, već kao nacionalni model uspjeha u interesu naroda.
Signali upozorenja iz albanskog Drača su više nego jasni – pa ipak, investitori i dalje istrajavaju na retorici o „neiskorišćenom potencijalu“ Buljarice. Šta biste odgovorili investitoru koji tvrdi da se ovdje nalazi samo neobrađeno zemljište koje čeka da konačno bude „iskorišćeno“?
Ja vidim sve osim praznine. Vidim jedan od najsloženijih ekosistema na čitavom Jadranu. Ovdje govorimo o najvećem zalivu u Crnoj Gori sa močvarnim područjem bočatne vode površine od 58 hektara. To je biološka „mašinska soba“. U našim podacima registrovali smo 178 vrsta ptica, od kojih se 93 ovdje gnijezde. Među njima su i veličanstvene vrste poput bele kanje i planinskog orla. Ali ovdje se ne radi isključivo o ekosistemu. Buljarica je drevni kulturni prostor sa tragovima naseljavanja iz praistorije, rimskom Vilom Rustikom i manastirom Gradište. Kada investitor tamo planira golf teren, on vidi samo cijene po kvadratnom metru. Ja vidim mrežu od 36 tipova staništa i populaciju od 200 ljudi čija je ekonomska sigurnost direktno vezana za ove resurse.
Uprkos tome, postoji zvanični „Prostorni plan posebne namjene“ koji Buljaricu definiše kao zonu za ekskluzivni turizam. Zašto je ovaj plan opasan sa sociološkog aspekta?
Zato što stvara masivan konflikt između nacionalnih strategija i realnosti na terenu. S jedne strane, Buljarica se vodi kao spomenik prirode i potencijalno „Natura 2000“ područje, a s druge strane treba da bude žrtvovana kao građevinska zona za komplekse vila i marine za jahte. Sociološki gledano, to znači da lokalna zajednica gubi kontrolu. Luksuzni kompleks ove veličine marginalizovao bi stanovnike. Oni više ne bi bili kreatori svog zavičaja, već u najboljem slučaju pomoćna radna snaga u jednoj enklavi. To nazivamo „razvoj kroz istiskivanje“.
U medijima se često plasira narativ da veliki luksuzni hoteli donose radna mjesta i blagostanje. Zašto smatrate da ovaj model za ljude u Buljarici ekonomski nema smisla?
To obećanje o blagostanju kroz velike projekte je klasična zabluda koju decenijama unazad možemo posmatrati na različitim obalama širom svijeta. Profiti takvih rizorta se ne reinvestiraju u regiju, već se direktno odlivaju na račune međunarodnih investitora. Za mještane često ostaju samo poslovične mrvice sa stola. Obećana radna mjesta na kraju nastaju samo u prekarnom sektoru niskih zarada kroz sezonsku pomoćnu radnu snagu, dok se rukovodeće pozicije popunjavaju ljudima sa strane.
Uz to dolazi i masovni efekat „odliva“ (leakage effect) – što znači da takav hotel sve svoje artikle, od vina, preko mesa i ribe, pa do povrća, nabavlja putem globalnih logističkih lanaca u veleprodaji, umjesto da uključi lokalnu poljoprivredu ili zanatstvo na terenu. Paradoks je u tome što, dok se profiti na taj način privatizuju i iznose iz zemlje, opština često mora da snosi ogromne troškove za infrastrukturu, kao što su vodosnabdijevanje, strujna mreža i odvoz smeća, i to iz novca poreskih obveznika. Na kraju, lokalno stanovništvo zapravo doplaćuje, dok se njihov vjekovni životni prostor žrtvuje za projekat koji ekonomski egzistira potpuno mimo njih.
Koji model bi po Vašem mišljenju bio alternativa?
Danas se većina domaćinstava u Buljarici bavi poljoprivredom za sopstvene potrebe, zbog čega bi model održivog korišćenja ovdje imao naročito mnogo smisla. Ako se Buljarica razvije kao eko-selo, lanac dodate vrijednosti ostaje lokalan. Gosti bi boravili u porodičnim pansionima ili malim butik-hotelima, kupovali proizvode iz lokalnog pčelarstva, ribarstva i ekološke poljoprivrede. Osim toga, mogli bi se obučiti lokalni vodiči u prirodi za pješačke ture po Paštrovskoj gori. Kod takvog modela, svaki euro ostaje u opštini. To je ekonomska otpornost. Luksuzni rizort je prazan već pri prvoj sledećoj globalnoj krizi, dok se diversifikovani ekosistem sačinjen od poljoprivrede i kvalitetnog turizma sam održava i u budućnosti.
Međutim, na terenu ima i onih glasova koji močvarno područje vide prije svega kao teret i kojima smetaju kreketanje žaba i komarci. Posebno se pominjanje „mrmoljka“, zaštićenog vodenog bzda, češće doživljava sa podsmijehom nego sa oduševljenjem. Za mnoge riječ „močvara“ zvuči jednostavno kao izvor problema. Zašto ono čemu se drugi smiju nazivate ekonomskom prednošću?
Znate, to je skoro pa ironično (smije se). Dok se na nekim mjestima smiju kreketanju žaba ili „mrmoljku“, ekološki turisti u drugim djelovima Evrope plaćaju stotine eura dnevno da bi doživjeli upravo takve netaknute ekosisteme. Ko u močvari vidi samo komarce, taj nije razumio modernu turističku ekonomiju. Funkcionalno močvarno područje nije izvor komaraca, već regulisan sistem. Ako tamo imamo staništa vilinih konjica – a Buljarica je dom za 41 vrstu – onda tik ispred vrata imamo najbolje prirodne lovce na komarce na svijetu. Priroda sama rješava problem ako je ne izbacimo iz ravnoteže polovičnim nasipima i stajaćom bočatnom vodom.
Ono što neki doživljavaju kao zagađenje bukom zbog žaba, u stvarnosti je akustički pečat kvaliteta zdrave životne sredine. Moramo se odmaći od ideje da se „ekskluzivnost“ sastoji samo od mermernih podova i klimatizovanih lobija. Pravi luksuz 21. vijeka je tišina civilizacije, praćena muzikom prirode. Podsmijavati se mrmoljku je ekonomski autogol. U međunarodnom marketingu, status zaštite ovih vrsta vrijedi zlata. To je jedinstvena tačka razlikovanja u odnosu na zamjenjive betonske pustinje u Budvi ili Bečićima.
Dakle, ako isušimo močvaru da bismo ućutkali žabe, istovremeno gasimo najveću besplatnu atrakciju u zalivu?
Upravo tako. U svijetu u kojem ovakva staništa rapidno nestaju, Buljarica postaje ekskluzivna destinacija za posmatrače prirode. Da li ste znali da je turizam posmatranja ptica („birdwatching“) jedna od najbrže rastućih niša na globalnom nivou? Ovi turisti su obrazovani, platežno sposobni i – što je ključna stavka – oni ne dolaze samo u vrelom avgustu. Oni dolaze u proljeće i jesen, u vrijeme seobe ptica. Time rješavamo najveći problem crnogorske obale – ekstremnu sezonalnost.
Mnogi ljudi u regiji doduše osjećaju da su betonski planovi investitora pogrešan put. Međutim, mještanima i dalje često nedostaje konkretna vizija o tome kako se Buljarica umjesto toga može održivo valorizovati. Kako izgleda Vaš konkretan kontraprijedlog i kako da prirodu učinimo finansijski profitabilnom za lokalne građane, umjesto za strane investitore?
Naš plan se bazira na tri stuba koji direktno ulivaju više novca u kućne budžete. Prvo, zaštitu pretvaramo u naš sopstveni, ekskluzivni brend. Time što zaliv i ostrvo Katič zvanično proglašavamo za zaštićeno morsko područje, pozicioniramo Buljaricu na međunarodnu mapu premium turističkih destinacija. To privlači upravo one turiste koje svi traže: platežno sposobne goste koji su spremni da izdvoje dobar novac za netaknutu prirodu, istinski mir i autentične proizvode.
Da bi ovi gosti svoj novac ostavili upravo ovdje, gradimo blagu, pametnu infrastrukturu. Umjesto da utapamo milione u betonske nasipe ili marine koje uništavaju ekosistem a mještanima ne donose ništa, investiramo u prvorazrednu mrežu biciklističkih i pješačkih staza. Pomažemo građanima da svoje privatne kuće opreme solarnom energijom kako bi drastično smanjili sopstvene fiksne troškove, a mučni problem otpadnih voda rješavamo kroz moderne, ekološke sisteme za prečišćavanje, umjesto da se prljavština jednostavno ispušta u more. Čist zaliv je, na kraju krajeva, najbolji prodajni argument za svakog izdavaoca smještaja.
Apsolutna srž i najvažnija tačka za zajednicu jeste lokalni fond. Predlažemo ekološku taksu od svega 50 centi po gostu i danu. To nijednog turistu neće zaboljeti. Ali na hiljade posjetilaca koje Buljarica ima tokom godine, tu se skupi ogromna suma. I ono najbolje u svemu je što taj novac ne ide u Podgoricu, u neko anonimno ministarstvo, već u fondaciju kojom upravljaju sami građani Buljarice.
Šta bi jedna takva fondacija mogla da uradi s tim novcem?
Tim novcem bi se, na primjer, mogli obučavati lokalni vodiči u prirodi, održavati infrastruktura i selo korak po korak uljepšavati. Svaki turista koji ovdje prespava, uplaćuje direktno u zajedničku kasu građana. Tako novac ostaje u mjestu, osigurava se nezavisnost porodica, a blagostanje raste odozdo prema gore. Osim toga, fondacija bi mogla, na primjer, da otkupljuje ili uzima u zakup državno zemljište kako bi spriječila da ono dospije u ruke investitora koji žele da ga isuše. Finansirala bi restauraciju arheoloških lokaliteta. Ovdje govorimo o modelu podjele dobiti („benefit-sharing“). Kada priroda cvjeta, cvjeta i zajednička kasa građana. To stvara ponos i identitet.
Mnogi vlasnici zemljišta u regiji nakon godina ekonomske stagnacije jednostavno žele samo da prodaju imovinu i zatvore to poglavlje za sebe. Izgledi za trenutne milionske poslove sa investitorima su primamljivi. Kako želite da prevaziđete skeptičnost ovih ljudi i da im predočite da je Vaš model dugoročno finansijski pametnija odluka za njih i njihove porodice?
Kroz edukaciju i brojke. Upravo njih nam pruža revolucionarna CDE studija iz 2017. godine „Ekosistemska procjena biodiverzitetskih vrijednosti i prijetnji u Buljarici“. Prodaja zemlje donosi novac jednokratno, ali nakon toga ste izgubili osnov za egzistenciju. Ako zadržite svoju zemlju i iskoristite je za ekološku poljoprivredu ili održivo izdavanje, osiguravate prihod ne samo za sebe, već i za naredne generacije. Moramo pokazati da je Buljarica najbolje očuvano stanište za riječnu kornjaču u istočnom Mediteranu i utočište za rijetke vrste slijepih miševa. To nisu „prepreke“ razvoju, to su jedinstvene odlike koje Buljaricu spašavaju od zamjenjivosti koju vidimo u drugim zabetoniranim mjestima. Takva turistička uporišta se širom svijeta već uveliko uklanjaju i ruše kako bi se ponovo napravio prostor za prirodno stanje.
Šta mora da se dogodi na političkom planu da bi ovaj proces „odozdo prema gore“ („bottom-up“) dobio šansu?
Kraj sa centralizovanim odlukama u dalekim ministarstvima. Ljudi koji žive blizu resursa moraju da postavljaju agendu. Potreban je biomonitoring kako bismo mjerili uticaje djelovanja i moramo zaustaviti kontradiktorne građevinske planove. Buljarica ima potencijal da postane prvo selo u Jugoistočnoj Evropi koje dokazuje da zaštita prirode nije luksuz koji čovjek sebi može priuštiti tek kada se obogati. Zaštita prirode je način na koji jedna regija postaje održivo bogata. Nudimo bolju alternativu za ljude, za Jadran i za budućnost Crne Gore.
Da se sjutra pokrene ovaj proces, šta biste prvo predložili mještanima?
Zaustavio bih planiranu licitaciju državnog zemljišta i umjesto toga pozvao bih domaćinstva Buljarice i Petrovca na veliku konferenciju vizije. Moramo ljudima pokazati da sjede na rudniku zlata, ali na onom koji ne morate da otkopavate, već koji leži na površini – u obliku jedinstvene prirode i kulture.
© 2026 Naša Buljarica. Sva prava zadržana. Tekst i fotografije su zaštićeni autorskim pravima.